- Published on
Pursuit of Happiness
Sve je počelo sa idejom. Od prvog puta kad sam posjetila Blagaj vezao me malo po malo sitnim, ali čvrstim sponama.Prije svega sveopće uzbuđenje koje nosi direktan kontakt s prirodom. S vremenom, srcu prirastaju ne samo nevjerovatni prizori, već čitava atmosfera i ljudi koji čine to mjesto.
U početku, dolazila sam isključivo iz razonode. Potom, počinjem Blagaj posmatrati iz perspektive penjača i ljubitelja tišine kanjona. Često su mi prijatelji spominjali “Rebro”, specifičan sektor do kojeg je moguće doći a 2 načina; nalazi se na samom izlazu ferate, a također mu se može pristupiti iz pravca Starog Grada. U njegovu impozantnost sam se uvjerila sama, nekad kraljem ljeta prethodne godine. Prva posjeta me učinila momentalno vjernim ljubiteljem toga mjesta. Sa praktične strane, fantastično mjesto za boraviti i za kampovanje, prelijepi sportski smjerovi sa varijacijom stilova penjanja koje osigurava kompaktna stijena visokog kvaliteta. Sa metafizičke strane, mjesto nevjerovatne energije, instant ubrizgavanje netaknute prirode, prizori zvjezdanih noći, dobrog sna i lijepih jutara i svih ostalih ‘’it’s a good life’’ momenata.
Što se tiče samog highlinea, već se ne sjećam tačno kako je sve počelo. Među prvim momentima bijaše susret u Travniku, u junu 2019. godine, o kojem smo saznali preko eventa na facebooku; “Highline između zgrada”. Zaputismo se moja prijateljica, moj dragi i ja, koji inače zajedno praktikujemo slackline u parku da vidimo kako to sve izgleda.Tamo upoznajemo organizatora eventa, danas vrlog prijatelja a.k.a Mozak operacije i super ekipu iz Leipziga pomoću koje je čitav event realizovan. Provodimo divan vikend u dobrom druženju, prvo u Travniku a potom se premještamo na vodopad Ugrić na Vlašiću gdje su Njemci riggovali (postavili highline) tik iznad vodopada, famozna linija cca 70m.
Na Drill&Chill festivalu iste godine zapravo doživljavam highline u svom punom kapacitetu te počinjem da shvatam veličinu i moć tog sporta i čitave highline zajednice koje čine nevjerovatni ljudi iz cijeloga svijeta.
Highline je takav sport, koji je u biti ekstreman samo do momenta dok ne blokiraš svoje primarne i urođene strahove koji dolaze gubitkom tla.”Samo”,zvuči možda jednostavno, ali svi znamo da je najteže izboriti se sa samim sobom i svojim strahovima. U suštini, svaki izlazak na liniju je metafora za život- put i vječita borba. Za mene je highline nekako aktivnost jakog intenziteta emocija, što objašnjava bliskost i istinsku ljubav i prijateljstvo među članovima zajednice.
U septembru ove godine nas 4 riggujemo prvi samostalni bosanskohercegovački highline na Ugriću, na čelu sa Mozgom operacije kao jedinim koji zna fiziku i logiku čitavog postavljanja te nesebično dijeli znanje sa nama.
U međuvremenu se javlja ideja da spojimo dvije super stvari; ovu aktivnost sa prelijepim mjestom, te počinjemo planirati druženje na Rebru i dajemo si izazov postavljanja dvije midline linije, jednu od cca 20m i jednu od 40m. Naravno, sve zvuči jednostavnije dok se ne krene u realizaciju.
Stižemo 3 dana prije planiranog eventa u Blagaj, nas troje; prvi bosanski rigger, prvi bosanski highliner i ja koja pokušavam da pratim obje strane.Već smo zabrinuti zbog loše prognoze za vikend. Sutradan odlučujemo otkazati event i ubrzo afirmišemo tu odluku radi milion komplikacija koje su se stvorile na putu. Umjesto naivnih tri dana što smo mislili da će nam biti dovoljno za sve, oduži se toliko da taman bude sve spremno na vrijeme sljedeći vikend. Često smo se šalili kako smo najmanji highline community na svijetu a s vremenom i uloženim trudom smo shvatili da je ovo doista bio golem poduhvat za tri čovjeka. Hiljadu puta smo izašli na Rebro, bušili, žimarali, visili satima u pojasu i šta sve ne. Nekad nam je bilo muka koliko malo opreme imamo ali uz pomoć optimizma i malo improvizacije smo napravili da sve štima.
Inače, nikad u životu ništa organizovali nismo niti smo imali pojma kako će to sve ispasti. Uz pomoć Eko Centra i divnih mladih ljudi iz Blagaja spremismo sve i dočekasmo dan eventa. Bila sam mnogo uzbuđena ali kako je dan odmicao u svojoj lakoći, okupan suncem i osmijesima dragih faca koje su došle shvatila sam da je sve ispalo kako treba i bila sam sretna podijeliti ovu predivnu aktivnost sa dobrim ljudima. Nakon 15 dana boravka u Blagaju i Eko Centru teška srca ostavljamo domaćinsku atmosferu i drage ljude, ali se već radujemo ponovnom dolasku u mali raj.